Jezera mogu nastati pomiceanjem kontineata, urušavanjem vulkana, ledenjaka, pa čak i meteora. No malo koje je dugog vijeka.
Kad bi Zemljinu starots mogli prikazati na jednogišnjem kalendaru, tek bi nekoliko jezera na planeti bilo starije od dvije tri minute. Dugačka, uska jezera sjeverne Italije ili ona u engleskom nacionalnom parku Lake District nešto su starija, tek 30 minuta, a zapravo je riječ o 15 hiljada godina.
Golema Velika jezera u Sjevernoj Americi još su starija- možda koji sta. Na istoj toj skali ljudi na Zemlji žive tek tri sata. Samo Bajkalsko jezero u središnjoj Aziji,neka afrička jezera na području Doline velikog jarka i najveće jezero na svijetu, Kaspijsko jezero, postoje nešto duže. Jezero nastaje kad voda ispuni rupu u tlu. Kretanje kontineata po Zemljinoj površin na mnogonačina stvara jezera.
Kad se kontineti sudare, svijaju se, a u udubianam se počinje skupljati voda. Kad se to dogodilo u zapadnoj Aziriji prije 250 miliona godina, nastalo je kaspijsko jezero. Tektonske ploče mogu se i razdvojiti. U istočnoj Africi i na Bliskom istoku dugačja jezera stvore lanac koji se prodeže do jezera Malawi na jugu do Mrtvog mora na sjeveru, duž doline Velikoga jarka. Na mjestima na kojima se kora razdvojila, strme stranice dolina koje oznaćavaju liniju rasjeda i obrtušavaju se sve do jezera. Najdublje slatkovodno jezero na svijetu, Bajkalsko jezero u Rusiji, koje je staro 25 miliona godina, također se nalazi u dolini jarka.
Mnogi ugasili i neaktivni vulkani na vrhu imaju šupljinu u obliku lijevka koje se počinje puniti kišom ili rastaljenim snijegom tako nastaje okruglo jezero koje zovemo kratersko jezerko. Ta voda može biti topla, a može i isparavati ako je vulkan aktivan. Ako je jezero veliko, poput jezera Toba u Sumatri koje dugačko 90 kilometara, najvjerovatno je nastalo u golemu vulkanskom otvoru što se naziva kaldera. Nakon erupcije vulkana, pod stošcem može ostati prazan prostor pas e on urušava i tako nastaje golema udubina koja se s vremenom ispuni vodom.
Slična velika jezera mogu nastati u nekoliko kratera koji su nastali kao posljedica udara meteora o pvršinu Zemlje. Jedan takav krater je Cratere du Nouvae Quebec u Kanadi, promjera oko 400 metara.
Većinu svjetskih jezera stvorili su ledenjaci tokom godine posljedna dva miliona godina, odnosno tokom ledenih doba, kad su se goleme ledene ploče, debele više kilometara, spuštale iz polarnog područja. Kako su se kretale, tako su strugale stijene pod sobom. Kad je klima postala toplija, led se počeo povlačiti ostavljajući za sobom naplavni materijal.
U mnogim dubokim ledenjačkim dolinama nagomilane morene priječele su put rijekama i tako stvorile dugačka, uska jezera poput jezera Maggiore, Como i Garda na sjeveru Italije, te Windremere, Coniston i Wastwater u nacionalnom parku Lake Distric u Engleskoj.
Bisoko u planinama led je izdubio šupljine u boliku naslonjača. Na dnu mnogih takvih šupljina nalaze se okrugla jezera. U Francuskoj ih zovu cirquaes, u Welsu cwms, u Škotskoj su to corries, au Engleskoj tarns. Danas se mnogi takvi nazivi upotrebljavaju širom svijeta, no svi se odnose na istu vrstu jezera.
Ledne ploču ostrugale su prostrane, ravne krajobraze u Kanadi i na Baltiku, poznate pod Kanadskim i Baltički štiti. Jednako tako, neke su dijelove prošupljile, a u drugima su ostavile morene. Kad se led povukao, za njim su ostali nervanomjerni slojevi morene, a površina štitova ostajal je ogoljena. Uz toliko vode od rastaljenog leda sve su udubine ispunjene i danas Kanada i Finska imaju brojna jezera svih oblika i veličina.
Dok su ledene ploće topile, znalo se dogidi da u moreni ostanu zatvoreni ćitavi blokovi leda, izolirai na neko vrijeme od toplije klime. Led se potom polako topio i morena se urušila, ostavivši blatnajvu udubinu.
0 comments