Simpsonova pustinja

simpson

U središtu Austarlije nalazi se zastrašujuća divljina ispunjena pijeskom i kmaenjem koja putnika izaziva da je prijeđu na vlastitu odgovrnost.

Greben za grebenom tamnocrvenoga pijeska pružaju se od jednog obzora do drugoga preko pustinje Simpson u suhom središtu Australije. Godine 1845. Charles Sturt, prvi Europljanin koji je vidio ovaj prizor, opisao je paralelne crte pijeska koje slijede jedna za drugom kao valovi mora. Izlazak i zalazak sunca osobno naglašavaju simetričnost dina, budući da koso svjetlo ističe crvene vrhove dina poput valovitih obala od užarenog ugljena, dok udubine djeluju kao duboki bazeni ispunjeni tintom.

Simpsonova pustinja pokriva prostor veličine polovine Italije, i to najnegostoljubivije područje u Australiji. Između dina koje je uzdižu do 20 m visine nalaze se glinena solišta i rvani prostori puni nazubljenoga kmanjea. Pustinja je najsuše područje na kontinetu u kojem u prosjeku na godinama padne 12 mm kiše.

Mjesecima na ovoj sprženoj zemlji uspijevaju preživjeti samo kvrgavi grmovi i trava. Gušteri i skočimiševi preživljavaju sklanjujući se tokom dana u svoje brloge. Povremena obilna kiša donosi čudesne promjene. Gotovo preko noći na pustinjskome podu pojavljuje se zeleni sag. Ubrzo se stvaraju i jarkoljubičasta područja na mjestima na kojim je procvala Calandrinia polyandra koja privlači kukce i ptice.

Državni geode Charle Strut želio je istražiti ovo područje. Način na koji su se ponašale ptice selice naveo ga je na uvjerenje da u unutrašnjosti mora postojati neka nezabilježena vodena površina. U potrazi za njom krenuo je iz Adelaidea u avgustu 1844. No godinu poslije njegova se ekspedicija vrati neobavljena posla.

Prešavši preko goleme, sumorne kamene ravnice suočili suse s glađu i žeđu naišavši na istnočni rub Simpsonove pustinje. Strahovita vrućina sa preko 70 celzijusa tog ljeta u kojem su zabilježene rekordne temperature i skorbut koji su dobili hraneći se samo brašnom i vodom, posve su iscrpili njihovu snagu.

I dalje neukroćena

Pijesak je crvene boje zahvaljujući česticama željeznog oksida, no oko rijetkih vodenih tokova pijesak je bijel. Dine su nanijeli snažni vjetrovi u prapovijesno doba, aone i danas izgledaju otprilike isto kao i prije 14.000 godina. Današnji putnici mogu se provesti preko pustinje, ali i dalje se moraju nositi s pustinjskim olujama i strahovitom vrućinom.

0 comments

No comments yet